Fabula
About
U trošnoj ribarskoj kućici na otoku Lopudu iznad uvale Šunj, s trojicom braće živi djevojka Mara. Roditelje su pokopali još dok je Mara bila malena. Premda najmlađa, Mara je braći i otac i majka. U susjednoj, isto tako trošnoj ribarskoj kućici žive Marina prijateljica Cvijeta i njezin brat Niko. Mara i Cvijeta lijepo se slažu i druže, baš kao i Marina braća i Niko, koji često zajedno odlaze u ribolov. Mara Niku smatra prijateljem, odnosno četvrtim bratom, pa se tako i odnosi prema njemu. Niko, međutim, prema Mari ne gaji nimalo bratske osjećaje – fatalno je u nju zaljubljen. Niko osjeća njezinu nezainteresiranost i, koliko god mu to ne bilo pravo, strpljivo čeka, trudeći se malo po malo osvojiti Marino srce.
Jednog sparnog ljetnog poslijepodneva, Marina braća i Niko odlaze u ribolov. Prema večeri, vrijeme se pogoršava da bi se tijekom noći prometnulo u strahovitu oluju. Spremajući se na spavanje, Mari se učini da je kroz nalete vjetra do nje doprlo ljudsko zapomaganje. Odustaje od počinka i odlazi Cvijeti koja je, ispostavilo se, također nešto čula. Ribarske kćeri naviknute na prevrtljivu narav ljetnog vremena, odluče provjeriti što je posrijedi. Otisnu se čamcem u oluju i spaze nasukani vlastelinski jedrenjak. Popevši se na palubu jedrenjaka, otkriju besvjesno tijelo mladića. Nekako ga zajedno uspiju osloboditi konopaca u koje se upleo i drvene grede koja mu je pala preko nogu, te ga prebace u svoj čamac i kroz oluju dopreme u Marinu kuću. Pred jutro ga uspiju zagrijati i vratiti u život. Nakon oluje, oko podneva, vraćaju se braća i Niko, živi i zdravi. Putem su navratili do Lopuda, gdje su doznali da je u oluji nestao Ivan, sin jedinac jednog od najbogatijih dubrovačkih vlastelina. Odmah shvaćaju kako su djevojke spasile upravo Ivana...
Legenda
Legend
Premda fabula «Legende o lopudskoj sirotici» ima ishodište u grčkom mitu (Leandar i Helena), sama priča o tragičnim ljubavnicima ima nedvojbenu potvrdu u arhivima grada Dubrovnika u dokumentu iz 1483. u kojemu se navodi skandal zbog nedolične ljubavi svećenika s otoka Sv. Andrije i jedne pučanke s Lopuda.
Neovisno o činjenici da se motiv temelji na stvarnom događaju, priča o lopuđanki Mari ili lopudskoj sirotici postala je narodnom predajom.
Međutim, ovaj motiv je opjevan u više navrata i u raznim razdobljima (Ovidije, Gundulić, Schiller, Holderin, Gillparzera...), a preko talijanskog noveliste Straparolija (16.st) proširila se po Europi, tema je ostala i u pučkoj predaji i narodnim pjesmama, a u glazbi je ovaj motiv obradio Monteverdi.
Riječ autora o projektu:
ZAŠTO LOPUDSKA SIROTICA?
U današnje doba kad knjiga uglavnom služi samo kao ukras na metar u vitrini ili lektirnu gnjavažu za učenike, pravim vrijednostima i nositeljima nacionalnog kulturnog dobra prijeti istinska opasnost od padanja u potpuni zaborav. Sudbina je to i «Legende o lopudskoj sirotici».
Kulturna legitimacija naroda temelji se na djelima koja nose pečat svevremenosti – na djelima koja svojom kvalitetom odolijevaju eroziji vremena i kolektivnog zaborava. No ne i kod nas.
Vješta marketinška kampanja vezana je uz Shakespeareovo ime. Bez namjere da mu umanjujem vrijednost, ali činjenica je da smo zahvaljujući zvučnom trademarku i ustrajnom marketingu potpomognutom uvrštavanjem u obaveznu školsku lektiru te nebrojenim celuloidnim (re)interpretacijama zaboravili ili naprosto
zanemarili činjenicu da baštinimo štivo koje svojom kvalitetom, težinom i neprijepornom vrijednošću, ne samo da stoji uz bok tom megapopularnom autoru, već ga, usuđujem se tvrditi, u mnogo čemu i nadmašuje.
Ljepotu legende o lopudskoj sirotici prepoznali su velikani riječi poput Preradovića, Botića, Šegvića i Ročića, stoga je doista vrijeme i red da s nje otpuhnemo prašinu i da je smjestimo na mjesto koje zaslužuje.
Rolando Peharec
ZAŠTO ANIMIRANI, A NE IGRANI FILM?
Naprosto zbog diktata same teme. Kako financijski, tako i estetski.
Igranofilmska forma zbog svojih specifičnosti teško se nosi s legendama (pod uvjetom da ne govorimo o bogatim kinematografijama kojima nije problem ulupati desetke milijuna dolara u digitalne specijalne efekte, kostime, scenografiju i (uh) u glumce).
U realnim uvjetima hrvatskih mogućnosti financiranja, ekranizacija teme poput «Legende o lopudskoj sirotici» naprosto je neizvediva, a ukoliko bi se tkogod i upustio u realizaciju igranofilmske verzije sa sredstvima koja su kod nas uobičajena rezultat bi bio u najmanju ruku smiješan.
S druge pak strane, animirana forma, zbog mnogo veće slobode u stilizaciji, omogućava nesagledivu širinu pristupa rješenjima. Margina u animiranofilmskom pristupu gotovo da nema granica.
Činjenica je da je vizualna atraktivnost filma pupčanom vrpcom vezana uz financije, stoga kad se govori o estetici nekog filmskog uratka taj se fakt ne može niti smije zanemariti. Razina estetike koja se može dosegnuti u animiranom pristupu, zbog maloprije spomenutog i te kako je uzročno-posljedično mjerljiva.
U slučaju Lopudske sirotice, a s opcijama igrani ili animirani film, prednost je svakako na strani potonjeg po principu manje za više. Čak i najoptimističnije procjene nedvosmisleno pokazuju da je za kvalitativno isti ili čak i bolji rezultat u slučaju animacije ulaganje najmanje deset puta manje.
Drugi razlog leži u onima za koje se film radi.
S obzirom na temu i njen kulturni značaj, animirana će forma film učiniti privlačnim najširoj gami publike – doslovno 7-77. Kad se tome pridoda i činjenica da takav pristup osigurava izlazak iz lokalnih okvira, nije niti potrebno spominjati što to znači u smislu hrvatske kulturne legitimacije van našeg dvorišta. I to na mnogim razinama – od kojih bi možda najvažnije bilo izdvojiti na početku spomenutu priliku da se otpuhne prašina i što široj javnosti predstavi jedan od najljepših motiva hrvatske kulturne baštine.
Rolando Peharec
O redateljskoj koncepciji:
S obzirom na činjenicu da se fabula filma «Legenda o Lopudskoj sirotici» temelji na neopravdano zanemarenom kulturnom biseru koji nije nebrojeno puta «prežvakavan» poput Romea i Julije, nepotrebno je nasilno osvježavanje «novim viđenjem».
Redateljski je pristup lišen elitističkog hermetizma i/ili artističkih egzibicija, a sva pozornost je usmjerena na razgovjetnu interpretaciju priče i rekonstrukciju dubrovačkih prilika petnaestog stoljeća.
Larpurlartističku suzdržanost zamijenit će se atraktivnom vizualnom interpretacijom koja će ravnopravno «miksati» klasičnu animaciju i koristiti sve prednosti računalne 3d tehnike.
Posebna pozornost bit će posvećena vjernoj rekonstrukciji vremena u kojem se odvija priča o Lopudskoj sirotici uz puno poštivanje faktografije, povijesne i arhivske građe u tretmanu arhitekture, mizanscena, folklora, kostimografije, jezika (govora) i sl.
Cilj je da se na svim razinama pokaže vrijednost hrvatskog kulturnog nasljeđa, a animirana forma, bogatstvo izvornika i doista lijepa i slojevita priča, za postavljeni zadatak upravo je idealan amalgam.